DUHOVNA OBNOVA ZA ŠTOVATELJE BDM

Voditelj obnove: mr. sc. don Antonio Čutura, dekan slunjski

Promišljanje o kršćanskom pozivu u kontekstu Marijinih riječi: „Evo službenice Gospodnje“

 

                               PRVO RAZMATRANJE  (Marijin poziv)

Promišljat ćemo u svijetlu  Marijinih riječi „ Evo službenice Gospodnje“. Uzet ćemo evanđelje po Luki, prvo poglavlje, od 39 do 45 retka. 

Anđeo pozdravlja Djevicu Mariju sa rječima: „Milosti puna“ i „Gospodin s tobom“ i sa važnim rječima: „Ne boj se, začet ćeš i roditi Sina...“ Da je ohrabri govori joj za čudo Elizabete i kako Bogu ništa nije nemoguće, (pa ni to da ti što si se zamislio budeš dobar vjernik). Marija odgovara sa: „ Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“.

Anđeo, dakle pozdravlja sa rječima: „Ne boj se“. Te riječi ponavljaju se u Svetom Pismu 365 puta. To znači da nam dragi Bog hoće svaki dan uputiti i ponoviti te riječi. U prijevodu bi ove riječi značile: Neka te ne preplavljuje osjećaj straha. Anđeo joj upućuje riječi koje su vrlo često svečane kroz cijelo sveto Pismo.

Tako na primjer imamo:

 1. Post 15, 1. Ovdje Bog hrabri Abrahama govoreći mu riječi : „ Ne boj se“.

 2. Post 26, 34. Ove riječi Bog upućuje Izaku.

 3. Iz 35, 4 i Iz 43, 1. Ove riječi Bog upućuje svima nama preko proroka Izaije.

             4. Jer 1, 17. Bog poručuje Jeremiji ove riječi: „Ne dršći pred njima“.

 5. Mt 1, 20. Bog hrabri Josipa i kaže mu: „Ne boj se uzeti sebi Mariju“.

 6. Lk 8, 50. Potiče Isus Jaira govoreći mu da se ne boji i da samo vjeruje.

 7. Dj 18, 10. Isus Pavlu u Korintu govori da se ne boji.

 

 Ne boj se, ta je riječ i nama upućena. Ne boj se zbog svoje slabosti. Ako te Bog zove, odazovi mu se. Predaj mu se! On će te ojačati i sve ćeš moći u onome koji te osnažuje. Bog računa s tobom i želi nešto izvesti s tobom. Radije se boj oholosti i samodostatnosti. Boj se da nisi odgovorio milosti.   

                        TRI NEPRIJATELJA KOJA PRIJEČE PRISTANAK I RAST U MILOSTI

 

Naš prvi neprijatelj obično djeluje na naše osjećaje. Omiljeno oružje koje upire protiv nas je STRAH. Postoje ljudi koji se boje da ne mogu primiti Božje milosti. Gospodin nam govori NE BOJ SE. Neprijatelj govori BOJ SE... BOJ SE. Budimo mudri i pazimo da se oslobodimo straha.

Drugi neprijatelj je SUMNJA. Vjeruj, nemaj sumnje. Ako molimo s vjerom dobit ćemo. Gospodin je obećao ako budemo imali vjere i u srcu ne posumnjamo da ćemo i planine premještati. A što su zapravo te planine? Možda je to teška bolest, možda neopraštanje, možda depresija i očajavanje.

Treći neprijatelj naše vjere je OSJEĆAJ ŽALOSTI. Ponovno je Đavao taj koji donosi žalost u srce. Žalostimo se zbog neostvarenih zemaljskih stvari. Npr. On je nešto postigao, a ja nisam. Tu dolaze nepotrebna pitanja: Možda nemam vjere? Možda nisam dovoljno dobar? Možda nemam pameti...? Tada zajedno s tom žalošću Đavao u srce donosi i sumnju, strah i sve ostale negativne osjećaje. Naprotiv kada čujete da je netko uspio, radujte se i vi s njim. Tada ćete i vi biti blagoslovljeni.

 

 

                                                        MARIJIN ODGOVOR

 

Evo Marija je bez straha, ohrabrena Gospodinovim rječima: „Ne boj se“ i vjerujući da može primiti Božje milosti odgovorila sa radošću na Božji poziv: „Evo me“. Prihvaćam Božji poziv. Odazivam se radosno. Od ovog radosnog odaziva počinje Radosna vijest (Evanđelje).

Možemo si sada postaviti nekoliko pitanja. Imam li ja dovoljno povjerenja u Gospodina, da li u kušnjama upadam u malovjerje i sumnju? Možda u očaj ili depresiju. Odavizam li se svakodnevno Gospodinu po glasu svoje savjesti? 

Želim li poput Marije prihvatiti Božji poziv i biti službenik? Poput Marije pohititi bratu čovjeku u pomoć (možda Elizabeti ili gluhom Zahariji)? Pomoći drugome i donijeti mu Boga u njegov život? Surađujem li sa Božjom milošću i sa tolikim darovima? Koristim li sakramente kao sredstva milosti i susreta sa Gospodinom?

 

          

                                           DRUGO RAZMATRANJE

     (Marijino služenje Elizabeti i zahvaćenost Duhom Svetim, Marija u akciji, vjera i sumnja)

 

Marija koja je u potpunosti zahvaćena Duhom Svetim pohitila je svojoj rođakinji Elizabeti. Zašto pohiti? Upravo zato jer je zahvaćena Duhom Svetim, a kod Duha Svetoga nema nikakve sporosti, sve je sama akcija. Marija je cijeli svoj život živjela u ljubavi prema Bogu. Svim srcem, dušom i pameću, dakle cijelim svojim bićem, duhom, dušom i tijelom.

Milosti puna je odabrana po Božjem planu spasenja, ali sigurno i zbog vršenja Božje volje i ispunjavanju zapovijedi i nadasve ljubavi prema dragom Bogu. Dakle, važan je Božji poziv ali i naš odaziv, Božji govor ali i naš odgovor. Osoba koja daje odgovor na govor, Božji ili ljudski, je odgovorna, suprotno tomu osoba koja ne odgovara je neodgovorna.

Tko ljubi Boga, ne može ne ljubiti brata čovjeka. Tako Marija ispunjava i ovu drugu zapovijed, ljubi svoju rođakinju Elizabetu, ona joj je najbliža, ona joj je bližnji. Službenica je Gospodnja, ali i sluškinja Elizabetina u potrebi i uvijek u pomoći.

Divan nam primjer daje Marija. Ljubiti brata čovjeka. Evo tko je moj bližnji. Okreni se lijevo i desno, naprijed i nazad pa češ vidjeti. Marija u poniznosti služi svojoj rođakinji Elizabeti. Služi joj u najobičnijim, svakodnevnim poslovima. Upravo je to volja Božja, osluškivati potrebe drugih i svakodnevno vršiti obične poslove u predanju Gospodinu. 

Kada je Marija došla Elizabeti, bila je pozdravljena sa riječima: „Evo majke Gospodina mojega i blagoslovljena ti što povjerova da će se ispuniti ono što je rečeno od Gospodina.“ Elizabeta ovim rječima priznaje Isusa koji je u Marijinoj utrobi za svoga Gospodina i Boga. Mariju naziva i časti naslovom Majka Gospodinova.

Zašto je Elizabeta rekla da je Marija blagoslovljena zbog toga što je povjerovala? Ima li netko u Elizabetinoj blizini da nije povjerovao? Ima. To je njezin muž Zaharije. Isti anđeo Gabrijel navjestio je Elizabetinom mužu Zahariju da će Elizabeta začeti i roditi sina kojemu će kasnije dati ime Ivan Krstitelj. Zaharija je posumnjao u Božje riječi koje su došle preko anđela Gabrijela. Nije vjerovao. Nije imao Marijinu vjeru.

Zaharije je dakle, posumnjao i razmišljao ljudskom logikom, skoro pa nevjerničkom. Mislio je kako stara Elizabeta može zatrudnjeti. To ljudski gledano nije moguće. Međutim, Bogu je sve moguće. Zaharije nije uzeo kao Marija mogućnost Božje svemoći. Zaboravio je da Bogu ništa nije nemoguće. Iako je u molitvi molio Boga da mu podari sina, na kraju ni sam nije vjerovao da je njegova molitva uslišana. Dobro je molio, ali loše je vjerovao. Nije imao do kraja pouzdanja u Boga, nije imao povjerenja u Božjeg glasnika anđela Gabrijela. 

Upravo zbog gluhoće za Božju riječ i Božji glas postao je gluh i nijem. Sada više nije ni sam mogao ispuštati glas jer je prezreo Božji glas i Božjeg glasnika Gabrijela. Postao je nijem ali nije to i ostao jer se pokajao za svoju sumnju i nevjeru. U momentu kada je rukom napisao „Ivan će se zvati“, razriješio mu se jezik i ponovno je dobio dar govora i počeo svojim jezikom i svojim glasom slaviti i blagoslivljati Boga. 

Možemo se na kraju pitati, a u molitvi produbiti, jesam li ja više Marija ili Zaharije? Da li sa vjerom, pouzdanjem i povjerenjem prihvaćam Božju riječ ili je odbijam? Da li sam poput Marije spreman prihvatiti Božju volju i poziv ili sumnjam i ljudski kalkuliram? Jesam li na Božji poziv dao svoj odaziv i na Božji govor dao svoj odgovor? Jesam li odgovor-an? Da li je u meni zaživio Božji glas ili sam se pak stidio svojim glasom slaviti Boga? 

 

 

 

                      TREĆE RAZMATRANJE  (O molitvi)

 

Ja vam ovdje neću definirati što je to molitva nego ću radije zajedno s vama razmišljati o molitvi. Zanimljivo je da se na visokim crkvenim učilištima ne studira molitva. Nema ni jednog traktata o molitvi. 

Postoje zadane molitve kao što su: krunica, časoslov, klanjanje... Međutim ni tamo čovjek ne nauči što je molitva, kakav ona odnos stvara između nas i Boga. Često puta se završi i teologija a da se u molitvi ne pomakne gotovo ni malo. Tek će pojedini pronaći za sebe snagu molitve, ali će se i oni stidjeti o tome razgovarati sa drugima. 

U teškoće se upada kad nas neki ateist počne dublje ispitivati o molitvi. Vjerojatno ćemo znati odgovoriti na neka teža teološka pitanja, ali smo u praksi duhovnog života tek na temeljima. Možda nismo naučili iskustveno moliti. 

Molitva je stvarno komuniciranje s Bogom. Druženje s njim. Ona nije samo dužnost, a još manje izgovaranje tajnovitih obrazaca koji bi trebali dati neki učinak. To je duhovna sposobnost da čovjek bude s Bogom. To je duhovna kondicija, duhovno trčanje. To znači biti u prisutnosti Božjoj. Biti stalno u Božjoj prisutnosti znači biti u Božjem vrtu, na Božjem brdu, konačno znači biti u Karmelu.

Svi smo pozvani biti u Božjoj prisutnosti, bilo da se nalazimo u tišini ili da smo u nekom poslu. Uvijek je potrebno i dobro biti u Božjoj prisutnosti jer tek tada se možemo ostvariti kao ljudi, neovisno kojem staležu pripadali i koji zadatak obavljali. 

Iskustvo Božje blizine svjedoči nam i Sveti Ilija kad se nalazi na gori Karmelu. Prepoznaje Gospodina u šapatu blagog i laganog lahora. Dakle Gospodin nije u oluji, u nevremenu, u svjetovnoj žurbi, On se nalazi u smiraju ljudske duše. On je uvijek bliži nama nego što smo to mi sami sebi. Kada se smirimo, uđemo u Karmel, uvijek ćemo naći Gospodina. 

Moliti u stvari znači ljubiti. A Bog je Ljubav, kako to kaže Sveti Ivan. Ljubav nije samo osjećaj, samo emocija, nego je to psihička sposobnost. Ljubav je duhovna stvarnost. Sigurnost koju doživljavamo od onoga koji nas ljubi. Ona je ujedno davanje sigurnosti, zaštite i povjerenja nekome koga volimo. Ljubav je davanje razloga drugome da živi ili dobivanje razloga od drugih da smijemo ili možemo živjeti. 

Moliti, dakle znači reći Bogu koji je ljubav svoj „DA“. Dati Bogu povjerenje da se na njega oslanjaš i da vjeruješ da ćeš živjeti u njegovoj zaštiti. Moliti znači otvoriti se Bogu koji je mudrost, očekivati da će te On nadahnuti kao što umjetnik biva nadahnut za umjetničko djelo. Dakle, kad se otvorim ljubavi, postajem njome ispunjen, kad se u molitvi otvorim Bogu bivam njime ispunjen.

Molitva mjenja čovjeka, ona je susret dviju osoba, molitelja i Boga. Nemoguće je otvoriti se Bogu, reći mu svoj „DA“, svoj „Evo me“ a ne postati drugačiji. Možda je  ipak moguće nešto formalno obaviti i ostati isti. Kao što je nemoguće izložiti se suncu a ne pocrniti ili makar pocrveniti, tako je isto nemoguće izložiti se dragome Bogu a ne promjeniti se ili ne biti zahvaćen.

Možda bi ovdje dobro došao jedan praktičan savjet: „Ako tebe ne mjenja molitva, mjenjaj ti molitvu.“ Molitva je usmjeravanje srca, duha i čovjekovih duhovnih sposobnosti prema biću koje je tu prisutno. Molitva je razgovor s Izvorom svoga bića, poput grana stabla koje na neki način komuniciraju s svojim korijenom.

Moj izvor, moji korijeni se nalaze u Gospodinu. I zato je ovdje jako važno podsvjestiti da svako kidanje i prekidanje veze s Izvorom je ustvari gubitak samoga sebe. 

„Budemo li, dakle iz dana u dan vježbali, učili i istraživali molitvu, doći će do obnove naših mjesnih crkava, do obnove cijele Crkve, ali i do obnove nama povjerenog naroda.“(Ivan Pavao II.)   

Divan primjer molitve i ljubavi nam daje Marija. Cijeli svoj život nalazi se u Božjoj prisutnosti, izvršavanju Božje volje i osluškivanja Božje riječi. Nalazi se u molitvenom stavu pripravnosti. Sva je u kontemplaciji, međutim upravo iz takve kontemplacije proizlazi akcija. Ona koja je potpuno zahvaćena Božjom riječju i ispunjena Duhom Svetim biva spremna na akciju. I ne samo spremna nego i žurno ulazi u nju. Akcija i kontemplacija prožimaju biće Božje Službenice, Djevice Marije.

Ona je uzor redovničkim zajednicama i svećenicima, kako onima u kontemplaciji, tako isto i onima u akciji. Djevica Marija je primjer očevima i majkama, djeci i svim svjetovnim staležima kako mogu ostvarivati biblijski poziv na svetost. Gdje god se nalazimo i kojem god poslu jesmo možemo i trebamo biti u Božjoj prisutnosti, biti zahvaćeni Duhom Svetim. Cijeli naš život trebamo potrošiti u ostvarivanju poziva na svetost, osluškivanju Božjeg glasa i u posvemašnjoj ljubavi i zauzetosti za brata čovjeka. Poput Marije biti trajno povezani s Bogom, i u akciji, i u kontemplaciji ostvarivati poziv na svetost.

Ta svetost treba da krasi sve Marijine sinove i kćeri. Ona je dar i zadatak. Na daru ćemo zajedno sa Marijom zahvaljivati dragom Bogu, a na zadatku ćemo raditi cijeli život. Da bismo izvršili svoje kršćansko poslanje i zadatak pomoći će nam Pomoćnica kršćana a i svakodnevna molitva. Posebno nam u tome može pomoći klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu. Zato ćemo koristiti svaku priliku da se zajedno s Marijom poklonimo Isusu u Sakramentu. Možemo sa tom praksom krenuti već danas i osjetiti ljepotu sinova i kćeri u prisutnosti ljubavi Očeve, milosti Kristove i nadasve u zajedništvu sa Duhom Svetim.

 

Copyright © 2019 Slunjski dekanat
Partner of Joomla Perfect Templates